NAPADI NIKADA NEĆE PRESTATI: Pogledajte zašto Naser Orić mora biti kriv?

Ni sedmicu nakon što je Sud Bosne i Hercegovine izrekao oslobađajuću presudu za Nasera Orića i Sabahudina Muhića, ne smiruju se strasti u RS-u i susjednoj Srbiji.

Pljušte optužbe, traže se “krivci” u pravosuđu, u politici, strancima, vanzemaljcima… Pojedini nisu prezali ni od toga da za oslobađajuću presudu “okrive” i porodice poginulih srpskih vojnika, čija su navodna ubistva Oriću stavljena na teret, jer nisu pristali da lažu za “više ciljeve” srpske politike.

Ako je suditi po izjavama srpskih zvaničnika s obje strane Drine, svi su krivi što Orić nije kriv, jedino se nemogućom predstavlja mogućnost da on uistinu nije kriv. Da nema dokaza da je kriv. A upravo je to ono što je Sudsko vijeće (i to jednoglasno!) utvrdilo: Tužilaštvo nije ponudilo dokaze da je Orić kriv.

Htjeli to neki priznati ili ne, Sud ne donosi presude na osnovu općeg utiska koji vlada u jednom dijelu javnosti, ma koliko sistematski i brižljivo, godinama, bio kreiran – Sud cijeni dokaze koji mu se predoče u sudnici. Istina je da Tužilaštvo BiH, kojeg je u ovom slučaju zastupao tužilac Miroslav Janjić, takve dokaze nije imalo.

Najveću istinu u ovom slučaju, neposredno nakon izricanja oslobađajuće presude izrekla je Orićeva braniteljica Lejla Čović: “Presuda je bila očekivana za sve one koji su pratili cijelo suđenje”.

Naime, još tokom iznošenja dokaza optužbe, svima koji su pratili suđenje bilo je jasno da je Janjić već u startu potpuno “pogubio konce”. Nekredibilni i vrlo očito instruirani svjedoci koje je odbrana toliko “razbijala” tokom unakrsnog ispitivanja da skoro da nije bilo potrebno da izvodi svoje svjedoke, doveli su do toga da je tužilac negdje na pola dokaznog postupka odustao od polovine planiranih svjedoka optužbe, kazavši tada da bi “oni samo potvrdili činjenice koje već smatra dokazanim”.

Slučajnost ili ne, otprilike u isto vrijeme ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač u javnost izlazi sa informacijom o novoj istrazi protiv Orića. Valjda je već tada svima u manjem bh. entitetu postalo jasno da optužnica koja je većim svojim dijelom zasnovana na lažima takozvanog ključnog svjedoka O-1 “ne pije vode”.

Iskazi “ključnog svjedoka” O-1, kojeg je odbrana tokom ovog procesa potpuno raskrinkala, ne samo da se nisu poklapali sa iskazima ostalih svjedoka, već se ovaj svjedok “svađao” i sa samim sobom, što je odbrana dokazala predočavajući da je o najbitnijim činjenicama iz optužnice O-1 davao potpuno suprotne iskaze, a kao počinitelje navodnih zločina spominjao više razlitih osoba.

Narodna poslovica kaže da onaj koji laže mora puno da pamti. Pravnici bi to malo drugačije sročili pa kazali da svjedok koji ne govori istinu svaki put kad svjedoči sve više upada u kontradiktornost. Upravo se to dešavalo i dešava se i dalje u sveopćoj hajci na Orića. Maltene je fascinantna činjenica da iz iskaza svjedoka koje su davali prije 10 ili čak 20 godina proizilazi da je Orić nevin, a da se neposredno pred optužnicu pojavljuju lažni svjedoci, za koje je dokazano da su ih obavještajne službe pripremale za svjedočenje.

O kakvoj upornosti se radi svjedoči i ponovno podsjećanje pojedinih srbijanskih medija na još jednog “ključnog svjedoka” protiv Nasera Orića. Radi se o famoznom “ključnom svjedoku” Samiru Avdiću, čovjeku koji je, podsjetimo, javno pred TV-kamerama kazao kako je u Srbiji pet godina bio zatočen, mučen i prisiljavan da potpisuje i uči napamet izjave koje mu je neko drugi sastavljao.

Krajnje licemjerno se, s druge strane, u Avdićevom slučaju uporno zaboravlja činjenica da se radi o čovjeku, koji je u maju 1992. uhapšen u svojoj kući i sproveden i mučen u Sportskoj sali Osnovne škole “Vuk Karadžić“ zajedno sa još oko 1.000 bratunačkih muškaraca. Tri stotine njih živo iz tog logora nije izašlo. Avdića, koji je imao sreću da bude razmijenjen, gledaoci TVBiH mogli su vidjeti kao mladića, koji pokušava da se napije vode, a potom pada u nesvijest. Tri mjeseca poslije toga proveo je u bolnici u Visokom, a upravo je to vrijeme kad se događaju navodni zločini o kojima je “svjedočio”, iako tad nije bio ni blizu Istočne Bosne.

Riječ je, podsjetimo, o “ključnom svjedoku” za kojeg se saznalo kad je u javnosti osvanuo njegov razgovor sa Orićem, kojeg je uspio kontaktirati iz Srbije, te mu panično i u očaju poručio: “Ljubim ti noge, čupaj me odavde”!

Iako je Avdić tada direktno prozvao Tužilaštvo Srbije, uključujući Vladimira Vukčevića, tužioca za ratne zločine Republike Srbije, Nebojšu Jovanovića, tužioca Okružnog tužilaštva u Bijeljini, te tužioce iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kazavši kako su na isti način učestvovali i u istoj pripremi još nekoliko svjedoka, kako bi napravili potpunu konstrukciju laži protiv Orića, niko od prozvanih nije našao za shodno da te navode demantira.

Od lažnih svjedoka u svesrpskoj hajci na Orića jedino su gore lažne žrtve. Tako se ovih dana vrlo vješto u medijima provlače mnogobrojni, po pravilu neimenovani, civili koji su “postradali upravo od ruke krvnika Orića”.

Da podsjetimo, optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Oriću i Muhiću na teret su stavljena ubistva Slobodana Ilića, Milutina Miloševića i Mitra Savića, trojice vojno sposobnih muškaraca, koji su aktivno učestvovali u borbama, a neki od njih čak imali i vrlo značajnu ulogu u progonima i stradanju Bošnjaka Podrinja. Tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je ijedan od njih prije pogibije bio zarobljen.

Naprotiv, u sudnici su se mogla čuti samo svjedočenja koja govore upravo suprotno – da je Ilić poginuo tokom borbi na Zalazju, kada je sa još nekoliko osoba upao u zasjedu u Ažličkom potoku, Milošević dok je s tenka komandovao prilikom žestokog napada srpskih snaga na Konjević Polje, dok je Savić poginuo tokom bitke za kotu Kunjerac, s mitraljezom u rukama. Najpozvaniji svjedoci u slučaju njihove smrti zasigurno su članovi njihovih porodica.

Jelica Ilić, supruga Slobodana Ilića, bila je svjedok i kazala “da Orića i Muhića uopće ne poznaje, da ne zna ko je njenog muža ubio, ali da želi da se krivac kazni”. Kćerka Milutina Miloševića, pod čijom komandom je oko 15.000 bratunačkih Bošnjaka prognano, raseljeno i opljačkano, a hiljade zarobljeno i ubijeno, a koju je tužilac također pozvao za svjedoka, nije željela da ima ništa s procesom protiv Orića i Muhića. Njegov rođak Branislav u izjavi koju je dao policiji u Bratuncu i koja je kao haški dokument predočena u sudnici, naveo je kako je Milošević pogođen s muslimanskih položaja dok je s tenka komandovao srpskim snagama. Na suđenju Oriću i Muhiću taj je svoj iskaz, doduše, pokušao negirati.

Supruga Mitra Savića, Stojanka, pred Sudom je kazala da je od saboraca svog muža, neposredno nakon njegove pogibije, saznala da je poginuo u bunkeru pored rezervoara na Kunjercu, s mitraljezom u rukama. Suvišno je i spominjati da je odmah nakon toga ova žena “razapeta” i satanizirana u onom dijelu javnosti kojem takav scenarij nikako ne odgovara.

Na izjave poput one da “muslimani ne mogu suditi muslimanima”, da “muslimani ne mogu suditi Srbima” i tome slično, uopće ne vrijedi trošiti riječi. Jedino se može postaviti pitanje: odakle muslimani u sudovima i tužilaštvima? Valjda tamo sjede tužioci i sudije! A ako ćemo baš tjerati mak na konac, bez namjere da prebrojavamo krvna zrnca, Orića je optužio Srbin, sudsko vijeće je činilo dvoje Srba i jedan Bošnjak, u prikupljanju dokaza učestvovali su i Srbi i Bošnjaci. Besmisleno je, sramotno je, ponižavajuće je za svako inteligentno ljudsko biće uopće da se mora objašnjavati ko je koje nacionalnosti bio u cijelom ovom procesu.

Što se tiče već duboko ukorijenjene priče da se na Sudu BiH sudi i da se osuđuju samo Srbi, najbolji odgovor je prije nekoliko dana dala ugledna advokatica Senka Nožica:

– Čula sam ovih dana da je bilo govora da se “uglavnom osuđuju Srbi”. Ja sam pribavila imena osoba srpske nacionalnosti koji su oslobođeni za ratne zločine. Imam spisak od 31. čovjeka. Ko želi ozbiljne statističke podatke, a to predsjednik RS može dobiti, može doći do ovog spiska.

Zašto se uopće toliko insistira da, i pored nedostatka bilo kakvih dokaza, Orić bude proglašen krivim?

Naser Orić kao pojedinac u svemu ovome uopće nije toliko bitan, ali zato Naser Orić kao paradigma, kao simbol pravedne borbe napadnutog i obespravljenog naroda, itekako jeste. Osuđujuća presuda za Orića u glavama onih koji godinama na tome insistiraju predstavljala bi neku vrstu amnestije za Ratka Mladića, Radovana Karadžića i cijeli niz zlikovaca poput njih o kojima je Sud već dao svoje mišljenje.

Njima svjedoci nisu bili osuđivani kriminalci i patološki mrzitelji pod krinkom “zaštićenih svjedoka”. O njima je svjedočilo i svjedoči i dan danas više od 8.000 bijelih nišana u Potočarima i masovne grobnice koje se, nažalost, i danas, 22 godine nakon agresije, otkrivaju po bosanskim bespućima. I osporavaju kao žrtve genocida, kao uostalom, i sam genocid.

Da ponovimo, na sudu se ne računa opći dojam, ni politika, kojoj je cilj da Orić po svaku cijenu mora biti kriv. A ako ipak nije kriv, i to je dobrodošlo da se iskoristi za rasturanje Suda i Tužilaštva, pa i države BiH. Zašto to ne reći? Na sudu postoji optuženi i dokazi. Oriću se sudilo za navodna ubistva tri zarobljenika. Tužilaštvo to nije dokazalo, naprotiv. Sva ostala nagađanja ne idu u korist pravde, pomirenja, satisfakcije za porodice stradalih… Samo produžavaju ageniju već više od dvije decenije nakon rata. Razumnom, dobronamjernom, pravdoljubivom dosta. Kraj priče.

Izvor : faktor.ba

Podijeli objavu