MISTERIOZNA PRIČA O POGREBU KOVAČA IZ BREZE: Vjerovali ili ne, ali kažu da se baš ovako dogodilo…

Teško je danas reći da li je taj čovjek umro baš u vrijeme Božića, ali neki misle da bi priča bila ljepša ako se ovaj događaj zaista dogodio u ovo vrijeme na izmaku jedne i pred dolazak druge kalendarske godine…

Zapravo se ni ime čovjeka pouzdano ne zna. Palo je u zaborav, ali ne i priča koja se o njemu prenosi sa koljena na koljeno.
Pa i čovjek koji ju je nama ispričao čuo je priču od svog dede. Ono što relativno pouzdano možemo znati, dakle, vrijeme je i mjesto događaja o kojem će u nastavku biti riječi…

Mjesto je Breza, rudarski gradić udaljen nešto manje od 30 kilometara od Sarajeva. U Brezi je živio jedan kovač, po vjeroispovijesti kršćanin. Bio je bogat i ugledan čovjek. Uostalom, u vrijeme kada pretpostavljamo da se priča dogodila, negdje s prelaza iz 19. u 20. vijek, kovački zanat je bio jedan od najcjenjenijih zanata. Bez njega je život na selu i u manjim gradićima poput Breze bio gotovo nezamisliv.

Kovači su najviše izrađivali poljoprivredne alatke: plugove, rala, drljače, motike, lopate, ašove, srpove, kose, grablje, zatim dijelove za kola za vuču, sjekire, opremu za ognjište, ali i radili potkivanje konja i krava, potkivanje točkova kola, izradu plugova i popravljanje raznih alata…

Glavni junak naše priče bio je dobar i cijenjen u svom poslu. Kvalitetan, ali i naporan i mukotrpan rad, bio je njegova svakodnevnica.

A bio je i Bogobojazan čovjek. Poštivao je svoju vjeru, slavio Božiće i druge blagdane, ali ono što će ga učiniti junakom ove priče i jedinim u biseru primjera viševjekovne međuvjerske tolerancije i zajedničkog života u Bosni – je podatak da je neobično poštivao i druge vjere. Zar takav ne bi trebao biti svaki vjernik?

Priča se u Brezi, evo do današnjih dana, da bi taj Kovač, u trenutku kad bi se začuo ezan, poziv muslimanima na molitvu, prekinuo svaki rad, a posebno pravljenje buke koju je iziskivao njegov posao. I to na kakav način!

Kažu da bi se zaustavio “kao zamrznut” u onom položaju u kojem je bio u trenuku kad bi počelo učenje ezana. Pa taman da je baš u tom trenutku zamahnuo čekićom. Ruka bi ostala u zraku. Ponovno bi se “odmrznuo” tek nakon što bi poziv na molitvu završio. Živa istina je ovo, kažu.

Ali, to nije kraj priče – ono najzanimljivije tek slijedi…

Teško je danas reći da li je taj čovjek umro baš u vrijeme Božića, ali neki misle da bi priča bila ljepša ako se ovaj događaj zaista dogodio u ovo vrijeme na izmaku jedne i pred dolazak druge kalendarske godine…

Uglavnom, došao je trenutak kada je Kovač napustio ovaj svijet. Kao bogatom i uglednom građaninu priređen mu je veličanstven sprovod, na kojem se okupilo mnogo ljudi. Čak dvoje kola upregnutih konjima bili su u tužnoj pogrebnoj povorci.
Kolona je tiho i polako išla prema groblju. A onda se začuo ezan.

Konji koji su vukli kola, a ne jednima od kola je bio kovčeg s tijelom pokojnika, stali su kao ukopani. Kao da ih je neko zamrznuo u tom trenutku. Šta god da su njihovi vodiči pokušali učiniti da bi pokrenuli konje i kola – nisu uspjeli. Životinje su stajale, ne pomjerajući se ni za milimetar! Čitava kolona je stala i stajala tako.

Pogodit ćete naravno kada su se konji ponovo pokrenuli. Kada je završio poziv na molitvu… baš kao što bi i Kovač nastavio svoj rad.

Izvor : Doznajemo.com